Umirovljene kolegice na dar su dobile umjetničke slike i cvijeće te su s radošću pristale podijeliti s nama svoje najemotivnije trenutke radnoga vijeka.

Drage kolegice, koliko ste vremena provele u ovoj školi?

Dubravka: 43 godine.

Ljiljana: 38 godina.

Jelica: 30 godina.

Ova nam je škola bila kao drugi dom.

Što biste izdvojile kao najzanimljiviji događaj u svome radnom vijeku?

Dubravka: Bilo ih je mnogo. Rado se sjećam proslave 8. marta (u PŠ Mirnovec) nekih davnih godina. Tada su roditelji učenika došli u školu, svatko je od kuće donio hranu, našlo se tu pečenja i kolača. Stigla je i muzika pa smo uz muziku i ples dočekali i neke kasne sate. Nezaboravan je bio i jedan Fašnik. Nas 56 sinkroniziranim je korakom hodalo ispod jednog platna kada se spustio pljusak. Nismo mogli nikamo pobjeći jer nismo mogli jedan po jedan van ispod platna, materijal je bio krep papir, sve se raspalo. Takvi smo izašli i na duplerici Vjesnika. No, već sljedeći utorak ponovno smo došli na Trg (cijelo smo vrijeme ispočetka radili našu gusjenicu), ovog puta počastilo nas je sunce i osvojili smo i nagradu.

Ljiljana, Jelica: Zaista je bilo puno trenutaka i događaja. Mnoštvo izleta, druženja, smijeha, godišnjica, obljetnica, putovanja, Univerzijada... Bila su to neka druga i veselija vremena nego danas.

Svaka od vas u sebi čuva neku najemotivniju sličicu svoga radnoga vijeka. Što vam prvo pada napamet?

Ljiljana: Upis prvašića. Na hodniku gužva. Prilazi mi jedna žena, majka prvašića i upita me sljedeće: „Sjećate li me se? Ja sam ona koju ste spasili iz gužve?” Isti sam se čas prisjetila o čemu je riječ. Naime, za vrijeme rata, u trenutku jedne uzbune, na školskom je hodniku nastao stampedo. Ta je učenica pala, preko nje su ostali učenici „gazili”, nos joj je bio krvav. Jedino sam ju ja vidjela i otrčala da joj pomognem. Ona je to upamtila za cijeli život, a meni je bilo beskrajno drago prisjetiti se toga.

Dubravka: Naša je škola u ratnim godinama primila 68 učenika koji su ovdje došli bez roditelja. Učenici su bili smješteni u obiteljima naših samoborskih učenika. Razredi su bili veliki, po 36 učenika. Nikome ništa nije bilo teško. Svi su svakoga lijepo i s dobrodošlicom prihvatili.

Jelica: Trebalo je organizirati sve za ovako velik broj učenika. U to vrijeme nije bilo niti mobitela odnosno telefona pa smo se svakako snalazili da bismo stupili u kontakt s roditeljima učenika.

Što vam je bio najveći izazov u vašemu poslu?

Jelica: Bilo je to svakako kako naučiti poslu novu kolegicu. Kuhanje u školskoj kuhinji nema veze s kuhanjem u restoranu ili hotelu. Svatko tko dođe, misli da sve zna, no ubrzo uvidi da to i nije tako. Mnogo vremena ide na učenje novih kuharica. Izazov mi je svakako bila priprema i kuhanje nekih jelovnika posebne prehrane npr. za alergičare, bezglutenske prehrane itd.

Ljiljana: Najzahtjevniji su uvijek bili zahtjevi i obrazloženja Ministarstvu te različite inspekcije. To je stresan i veliki posao.

Dubravka: Najveći izazov bio mi je rad s učenicima koji su posebni, koji su po nečemu drugačiji, bilo da je riječ o učeniku s određenim poteškoćama i nedostacima ili da se radi o darovitom djetetu.

Puno vam hvala. Svojim ste radom obogatile našu školu. Želimo vam puno zdravlja i zasluženog mira i odmora.

Razgovarala: Petra Birman, prof.