U svakom danu ubijeno je puno ljudi. Svaki dan se čulo pucanje i bombardiranje. Svaki dan jedna je kuća pala. Nikada nije bilo mirno. Obitelji su se odvajale, ljudi su se bojali, svi su se borili protiv drugih. Nije se znalo kome se može vjerovati. Mnogi se zapitaju kakvi su to roditelji koji su odgojili takvu djecu bez milosti, empatije i suosjećanja da je svima podaren život da živimo, a ne ubijamo druge. Da poštujemo druge, a ne da tretiramo druge kao životinje. Sve te tragedije najviše su pogodile djecu. Roditelji su se morali brinuti o hrani i uvjetima, a k tomu još i o djeci da ih odvedu na pravi put, a ne na put ratu, mržnje, nemira i nepoštivanja. Svi su se skrivali, molili po podrumima uz krunicu i upaljenu svijeću, obliveni znojem i mukom u nadi da će sve ovo završiti i da će se moći vratiti normalnom životu. Svi su bili zatvoreni u gradu, nitko nije mogao van grada niti nitko unutra. Svi su osuđeni na smrt, rijetki su se izvukli. Ništa nije ostalo. Suze ljudi, uplakana djeca, opraštanje od muževa i puštanje ih u slijepu ulicu, ulicu bez izlaza, ulicu sa samo jednim oružjem i hrabrosti. Nitko nije htio ništa drugo nego samo mir i mir. Jedina želja svih.

Sve te uspomene života, gladi, smrzavanja i tuge utisnuti su u tom gradu. Grad koji nikada neće ostati isti. Grad koji će zauvijek biti grad heroja, tuge i nedužnih zatvorenih ljudi, majki i djece.