Grad koji je mržnji zatvorio vrata

Bio jednom jedan grad u kojem je sve osim mržnje bilo dopušteno. Tko god bi htio započeti svađu počele su mu se događati čudne stvari. Jednoga dana goaspođa Štefica odletjela je sa svog štanda na kojem je prodavala sir i vrhnje. Svi su se čudili i već su drugi dan pričali da je gospođa Štefica odletjela kao pečena kokoška. Štefica je bila glavni hit sve dok gospodin Jurkec nije preletio cijeli grad i to dva puta.
Gospodina Jurkeca više nitko nije zvao Jurkec nego Brzoletač Jurkec. Svima je postalo jako čudno to što se događaju loše stvari kad je gospodin Franjo poletio, pao na autobus pa opet pao, ali u trnje. Gradonačelnik je znao da treba nešto poduzeti. Pogledao je sve nadzorne kamere u gradu i vidio je da je svaki čovjek kojemu se nešto čudno dogodilo učinio nešto loše. Tako se otkrilo da je gospođa Štefica svima više naplaćivala sir i vrnje – varala je na vagi. Gospodin Jurkec varao je u Bingu za starce, a gospodin Franjo krao je knjige po knjižnicama.
Gradonačelnik se naljutio i izbacio Šteficu, Jurkeca i Franju iz grada. Od tog dana svi izbjegavaju mržnju da ih gradonačelnik ne bi izbacio.

Hana Banjanin

Grad koji je mržnji zatvorio vrata

Gotovo svi ljudi misle da nema grada koji mržnji nikada nije stao na kraj. Ali na vašu sreću – postoji! U Mirnogradu bilo je prijatelja na stotine, ljudi su gotovo sve mogli orpostiti jedni drugima. Pitate se zašto? Evo zašto: na svih petnaest ulaza u grad bili su divovski znakovi «bez mržnje». To je bilo čudno, ali to nije bilo jedino čudno. U tom gradu nije bilo banaka. Gdje god da se okreneš ne čuješ trač nego smijeh i hvaljenje drugih ljudi. Ali što je bilo najčudnije – nije bilo političara. U tom gradu sve je bilo besplatno poput ljubavi. Jedan dan došao je jedan bilijunaš. Došao je u dućan, uzeo kukuruz s police i htio platiti buntom novčanica velikim četiri centimetra. Rekao je : Vratite mi ostatak! Oni su mi vratili sav novac. Čudio se i uzeo kukuruz. Onda je shvatio da je to najbolji grad za njegovu obitelj i došao sa svojom suprugom i djecom.

Nika Suša

Grad koji je mržnji zatvorio vrata

Pričat ću vam priču kako je jedan grad zatvorio mržnji vrata. Bilo je to ovako. Bio je jedan grad i zvao se Mržnjograd. Svi su se mrzili i svađali. Jednog dana na svijet je došla djevojčica Ana. Živjela je sa svojim roditeljima u Mržnjogradu. Dok je odrastala sve manje joj se sviđalo biti u Mržnjogradu. Ona je bila najbolja osoba u Mržnjogradu pa i u cijelom svijetu. Ali niej to mogla pokazati baš zato što je živjela u tom gradu. Kad je odrasla čvrsto je odlučila da će poboljšati taj grad i učiniti ga boljim. Ali nije imala s kim surađivati jer su svi bili kao i svi stanovnici Mržnjograda. No jednog dana došla je Petra – ona je po osobinama bila ista kao Ana. Zajedno su sve više poboljšavale Mržnjograd dok ga na kraju nisu sasvim usavršile. Čak su mu i promijeniti ime. Zvao se Sretnograd. Svi ljudi su se voljeli i poštovali. Puno ljudi dolazilo je u Sretnograd i taj je grad postao najsretniji grad na svijetu. Vrlo brzo, ostali gradovi počeli su se raspitivati kako da i oni poboljšaju svoje gradove.

Lena Božić

Grad koji je mržnji zatvorio vrata

Ponekad se ljudi naljute iz čista mira. Pa ta ljutnja ode u novine, pa u vijesti i tako dođe do rata. Rat sve sruši i uništi. To je jako tužno. Svaki grad je zbog toga tužan i pati. Ali ne i Jabukograd. Jabukograd je bio grad koji je mržnji zatvorio vrata. Ma, zalupio joj je vrata! Zvao se Jabukograd jer od jabuka svi postanu sretni i zdravi. Tamo u Jabukogradu bilo je jedno ogromno stablo gdje su rasle jabuke. Hrpa jabuka. Bilo je sve savršeno. Iako je grad bio mali…
Vjerojatno se pitate zašto ja govorim kao da je to prošlost? Pa, je, prošlost je. Nažalost. Jednoga dana iz čistoga mira nastade čisti nemir. Stablo jabuka prestane rasti. Jabuke počnu trunuti. Grad počne trunuti. Ljudi postanu mrzovoljni. Šteta! Svi su se odselili u Samobor, Zagreb, Karlovac , Koprivnicu… Tamo više nisu bili mrzovoljni. Nitko se više nije selio u Trunograd… Ups… Jabukograd. Nakon par dana zatvorili su ulaz u njega, maknuli jabuke i drvo i na kraju ga pretvorili u običan Zagreb. Povećali su ga. Više nije bio prekrasan i preveseo. Ali ipak nije bio ni pretužan ni pretmuran. Bio je to jedan sasvim običan grad.

Ida Galetić