Akademsko postignuće je jednako važno hiperaktivnom djetetu, kao i svakom drugom djetetu. Hiperaktivna djeca trebaju visoku razinu strukture u situaciji učenja. Djetetu se može pomoći tako da se s djetetom dogovori svakodnevni raspored i rutina u izvršavanju školskih zadataka. U razrednoj sredini dobro je potaknuti svu djecu pa tako i hiperaktivno dijete, da bilježe što imaju za zadaću i povremeno provjeravati je li dijete sve zabilježilo.

Preporuča se hiperaktivno dijete posjesti u prvu klupu i poticati ga da ima što manje stvari na stolu. Naime, u prvoj klupi dijete je jače fokusirano na nastavnika i manja je mogućnost interakcije s drugom djecom tijekom nastavnog sata.
Poželjno je da dijete ne sjedi pokraj prozora ili vrata, jer će podražaji izvan učionice snažno utjecati na fokus pažnje djeteta.

Tijekom nastavnog sata dobro je postavljati više potpitanja hiperaktivnom djetetu, vraćajući pažnju djeteta na nastavni proces. Također, bitno je usmjeriti se na pozitivno, na ono što je dijete napravilo, na zadatke koje je uspješno završilo, a ne na ono što nije napravilo ili u čemu je pogriješilo. Usmjeravanje na pozitivno povećava motivaciju djeteta i jača njegov osjećaj kompetencije i postignuća.

Većina poteškoća s hiperaktivnom djecom proizlazi iz njihove smanjene sposobnosti da slijede pravila, radi čega dolazi do remećenja discipline u razredu.
Iako je svako hiperaktivno dijete jedinstveno, postoje neki principi koji mogu olakšati poštivanje razrednih normi samom djetetu, a time ujedno olakšati rad i nastavniku i ostaloj djeci.

• Pojasnite djeci pravila ponašanja u razredu. Pravila su važna i bitno je djeci dati informaciju o tome što nastavnik očekuje od njih. Ta pravila trebaju biti pozitivna, izražena u terminima poželjnih ponašanja. Poželjno ih je napisati i izložiti, tako da ih sva djeca vide. Ne preporuča se više od pet pravila.
• Osobito je bitan naglasak na potkrepljivanje poželjnih, pozitivnih ponašanja. Povratna informacija o ponašanju učenika mora slijediti neposredno nakon ponašanja i biti vezana uz specifično ponašanje (npr. dizanje ruke kada dijete nešto želi reći). S djetetom možete dogovoriti sustav nagrada, koji može uključivati više mogućih nagrada, što omogućava djetetu određenu slobodu izbora.
• Ustanovite s djetetom jasnu hijerarhiju sankcija za nepoželjna ponašanja jer to omogućava djetetu da dobije povratnu informaciju o svom ponašanju i "slijedećem koraku". U hijerarhiju uključite planirano ignoriranje i vremenski ograničen time-out.
• Pohvalite i ohrabrite pozitivnu pažnju.
• Komunicirajte s djetetom na asertivan način, jasno izražavajući svoju potrebu na neagresivan način. Izbjegavajte ismijavanje, prodike ili kritiziranje.
• Razlikujte nemogućnost od neposlušnosti. Na primjer, kada dijete kaže "ne znam" ili "ne mogu", ono treba poduku ili pomoć. "Neću" ili "ne želim" zahtijeva ranije dogovorenu sankciju.
• Imajte prioritete. Nemojte se fokusirati na više od 3 ponašanja odjednom.
• Ignorirajte nepoželjna ponašanja kako biste ih ugasili iz djetetovog repertoara ponašanja i onemogućili da ih dijete koristi za privlačenje negativne pažnje.

Pravila u učenju:

• Razdijelite gradivo na manje dijelove. Postavljeni ciljevi u učenju trebaju biti realistični i ostvarivi.
• Kod akademskog uspjeha hiperaktivne djece planiranje je izuzetno bitno. Ono djetetu daje strukturu i olakšava učenje.
• Složene upute pri rješavanju zadataka ili testova razbijte u niz jednostavnijih uputa. Pitajte hiperaktivnog učenika da Vam ponovi što treba raditi, kako biste provjerili razumijevanje zadatka. Kod mlađe djece preporuča se da se upute daju jedna po jedna.
• Preferirajte usmeno ispitivanje. Hiperaktivna djeca postižu bolje rezultate i mogu bolje pokazati svoje znanje kroz usmeno odgovaranje. Smanjite broj pismenih zadataka, te ukoliko je potrebno produljite vrijeme rada hiperaktivnom djetetu.
• Kada dajete upute cijelom razredu stanite kraj hiperaktivnog učenika dok to radite. Za objašnjavanje zadatka koristite njegovu knjigu, teku, radnu bilježnicu kao primjer.

Hiperaktivna djeca često imaju nisko samopoštovanje koje dovodi do izbjegavanja rada u školi radi straha od neuspjeha. Često takva djeca imaju poteškoća s učenjem, ne radi nedostatka sposobnosti, već radi emocionalnih poteškoća. Ukoliko učenik postiže loše rezultate, smanjite opseg zadanog materijala, a ne njegovu težinu. Također, kod takve djece je korisno usmjeravanje na pozitivne karakteristike i postignuća.
Kod hiperaktivne djece može se smanjiti frustracija tijekom nastave omogućavanjem kratkih pauza ili izlazaka iz razreda. Također, takvo dijete može dobiti i neke posebne obaveze, poput vođenja brige o kredi ili spužvi, koje omogućavaju djetetu promjene aktivnosti, daju mu osjećaj važnosti i smanjuju napetost i nemir.

Hiperaktivna djeca trebaju prijatelje jednako kao i druga djeca. Ponekad hiperaktivna djeca nemaju adekvatne socijalne vještine ili ih koriste na krivi način. Socijalne vještine mogu se učiti i razvijati i u razrednoj sredini od čega će koristi imati sva djeca. Unutar razreda, kroz igru i slobodne aktivnosti možete:

• Poučavati djecu nenasilnom rješavanju sukoba.
• Poučavati djecu asertivnosti.
• Poticati razvoj socijalnih vještina kroz rad u malim grupama. Naravno, takav rad zahtijeva stalni nadzor i praćenje procesa koji se odvijaju u malim grupama. Napravite fleksibilne grupe i osigurajte da hiperaktivna djeca rade s nizom druge djece.
• Potaknuti djecu da si međusobno pomažu (na primjer, da se međusobno podučavaju u matematici, čitanju). Te aktivnosti trebaju biti nadgledane i preporuča se da se djeca izmjenjuju u tome.
• Poticati sagledavanje situacije iz drugog kuta.
• Biti model prema kojem djeca mogu učiti dobre socijalne vještine. I sami koristite pozitivne komentare o radu učenika, interakcije i atribute.
• Usvojiti načelo da je svaki učenik vrijedan član grupe. Potičite suradnju, a ne kompeticiju u razredu.

Hiperaktivna djeca mogu biti izuzetno zahtjevni učenici. Za nastavnike je važno imati na umu da ta djeca imaju ozbiljan problem. Većini ljudi je ta perspektiva strana jer se ne radi o sljepoći, gluhoći, invaliditetu ili cerebralnoj paralizi. No, iako se na prvi pogled čini da je s hiperaktivnom djecom fizički sve u redu, specifičan način funkcioniranja njihovog središnjeg živčanog sustava stvara niz problema u svakodnevnom funkcioniranju te djece.   

Hiperaktivno dijete će uspješno učiti u sredini koja podržava individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, dok će usmjeravanje na razlike dovesti do stigmatizacije i osamljivanja hiperaktivnog djeteta. Važno je razumijevanje i adekvatno reagiranje na djetetove uspjehe i vrednovanje istih. Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na brižan stav nastavnika i kao posljedica toga visoko su motivirana i postižu sjajne rezultate.
Za uspješno školovanje hiperaktivnog djeteta od izuzetnog je značaja suradnja roditelja i nastavnika. Roditelji trebaju biti upoznati sa školskom rutinom i očekivanjima koja su postavljena na dijete. Međusobna podrška roditelja i nastavnika je važna, i obje strane mogu naučiti jedna od druge; o efektivnim načinima rješavanja nekih nepoželjnih ponašanja, snagama djeteta i pozitivnim stranama, motivaciji djeteta. Pri tome, osim otvorene i efektivne komunikacije, informativka može biti korisna za razmjenu informacija o postignuću, zadaćama ili mogućim poteškoćama.

LITERATURA:
1. Prvčić, I., prof. psiholog,  Rister, M., prof. psiholog, članak je izašao u časopisu "Vaše zdravlje", broj 19, kolovoz 2001.
2. Kocijan Hercigonja, D.  (1997):  Hiperaktivno dijete: uznemireni roditelji i odgajatelji, Naklada Slap, Jastrebarsko

izvor:
http://kulerica.bloger.index.hr/post/savjeti-za-nastavnike/538278.aspx