Prvo smo poslušali predavanje o Domovinskom ratu u bivšoj vojarni gdje smo i prenoćili, a nakon predavanja pojeli i ručak. Nakon ručka uputili smo se u Gradski muzej Vukovar, kojeg nažalost nismo mogli obići cijelog zbog nestanka struje. Zatim smo otišli u Muzej vučedolske kulture. Muzej se sastoji od 19 soba koje nam opisuju vučedolsku kulturu i tadašnji način života. Oko 15:40h smjestili smo se u hostel tj. bivšu vojarnu i malo se osvježili prije odlaska na vodotoranj. Kada smo došli do vodotornja saznali smo da bi bilo najbolje da ne idemo liftom do vrha nego da prijeđemo 200 stepenica i nekoliko krivudavih putića do samog vrha. Ma ništa strašno! Na naše ugodno iznenađenje, na vrhu su nas dočekali smrdljivi martini. Nakon obilaska vodotornja svi smo još više bili svjesni da je vodotoranj bio pravi znak vukovarske otpornosti i hrabrosti za vrijeme rata. Umorni i iscrpljeni vratili smo se u hostel te smo ukusnom večerom vratili snagu za izlazak u kino, gdje smo gledali film „Ljeto kada sam naučila letjeti“. U kasnim večernjim satima vratili smo se u hostel te pošli na spavanje. Iduće jutro dan smo započeli već u 6:30h. Nakon doručka pošli smo u razgledavanje vojnih vozila za vrijeme Rata. Vidjeli smo razne tenkove, zrakoplove, brodove i ostala oružja kao što su bombe i puške. Kada smo ušli u bivši logor, bivši branitelj Vukovara ispričao nam je svoju priču iz Domovinskog rata. Kada smo ušli u sam logor nismo mogli vjerovati kako bi netko mogao tretirati drugoga na taj način zbog sebičnosti i željom za pobjedu. Zatim smo ušli u autobus gdje nas je dočekao vodič Oliver koji nas je proveo kroz lokacije u Vukovaru i rekao nam nekoliko riječi o njima. Prvo smo prošli pored razrušenih tvornica i  tvornice Borovo, te kukuruznog puta tj. puta spasa koji je neke spasio od nepravedne ruke neprijatelja. Trpinjska cesta je cesta na kojoj je uništeno najviše tenkova i koja nas je također dovela do Spomen doma Hrvatskih branitelja. U njemu je odana počast svim poginulim braniteljima. Nakon Doma smo otišli u podrum Vukovarske bolnice koji je danas Muzej ratne bolnice. Ostali smo bez riječi kada smo vidjeli koliko nedužnih ljudi je stradalo i poginulo zbog oholosti i nemilosrdnosti ljudi koje su smatrali susjedima. Poslije par ispuštenih suza išli smo na Memorijalno groblje gdje smo zaista vidjeli koliko je ljudi bilo spremno dati svoj život kako bi njihov grad živio nekoliko minuta više. Zatim smo se uputili na mjesto koje nas je najviše dotaklo. Mjesto na koje je odvedeno oko 260 ranjenika iz bolnice. To mjesto zove se Ovčara. U hangaru gdje su ih držali zatočene vidjeli smo njihove slike, imena i osobne stvari, te smo u podu vidjeli čahure koje predstavljaju svaki ispaljeni metak na njih. Nedaleko od hangara nalazi se sama masovna grobnica na kojoj su ubijali i mučili ranjenike iz bolnice. Vodič nam je ispričao kako je tamo pronađeno 200 ubijenih ranjenika te da se još uvijek traga za ostalih 60-tak. Također nam je rekao kako se za taj zločin nije trebalo saznati, no zahvaljujući hrabrom branitelju koji je iskočio iz kamiona i pobjegao, danas znamo zastrašujuću priču sa Ovčare. Nakon Ovčare, posjetili smo crkvu svetog Filipa i Jakova gdje smo pogledali kratki filmić o padu Vukovara. Nakon svih dotadašnjih potrensih lokacija koje smo obišli, poslušali smo umirujuće riječi svećenika. Za kraj održao se kviz u kojemu su se natjecali predstavnici iz šest škola. Oko 15 sati uputili smo se nazad u Samobor, gdje smo stigli oko 19:20h.

Smatramo da nas je posjet Vukovaru osvjestio kako je to zapravo bilo, koliko su ljudi imali ljubavi prema svojoj Domovini i gradu te kako su bili spremni dati sve kako bi je obranili. Osim branitelja i civila, najnedužnije žrtve su bila djeca, djeca koja su zbog rata trebala prerano odrasti.

Jana Šančić i Bruna Bošnjak, 8.d