– Ja tebe već petnaest minuta čekam da mi zavežeš tenisice! – tako mi se u prvom ili drugom tjednu nastave prvoga razreda obratila jedna učenica. Znate što sam napravila? Sagnula se i zavezala joj tenisice. U potpunom sam šoku zbog njezinog tona i stava jednostavno „postupila po naređenju“.

Takvo i slično naređenje nisam dobila nikada u životu, ni od svoje djece kod kuće. Učenicu sam drugi dan ozbiljno upozorila na to i toga smo dana prešle na Vi i nikada se ništa slično nije dogodilo.

Među nama vlada međusobno uvažavanje i poštovanje.

Nedavno sam radila jednu aktivnost s djecom predškolske dobi. Izašla sam na tren iz prostorije i u manje od dvije minute, koliko me nije bilo, jedan je šestogodišnjak, od jeseni školarac, uzeo moj mobitel, otišao u „trgovinu“ i skinuo igricu koja mu se sviđala.

Ni to nikada nisu napravila moja djeca.

Ne pišem ovo da kažem kako su moja kućna djeca divno odgojena, a tuđa ne valjaju ništa, već da ukažem na sve rašireniji stav da djeca mogu, znaju i smiju sve i da smo mi, odrasli, tu da im služimo, ispunjavamo njihove želje i potrebe.

I dok svi hvale i na velika vrata uvode domaćinstvo u škole, koje jest potrebno, možda je pravo pitanje moramo li zaista djecu u školi učiti oguliti bananu, otvoriti jogurt i zavezati tenisice.

Zadnjih su se dana svi digli na noge oko slučaja škole iz Karlovca.

U uređenju kutka za nastavu domaćinstva malo su se zaigrali pa su u ženskom kutku napisali: posloži, čisti, kuhaj, stvaraj, zamuti, peci, šivaj, peglaj; a muškom: razvrstaj, rastavi, posloži, sastavi, oboji, popravi, zašarafi, izumi…

I Hrvatska se digla na noge – to je seksizam, to je nedopustivo, u kojem stoljeću živimo i tako dalje.

I ja mislim da takav način podjele poslova nije dobar i nije prihvatljiv.

Pokazala sam fotografiju svojim učenicima i pitala ih što o njoj misle. Kažu da im se sviđa, da je lijepo uređen prostor.

Ali kada su pročitali što je napisano kao prijedlog poslova u ženskom, a što u muškom kutku, odmah su rekli (mirno i bez osuđivanja svojstvenog odraslima) da to baš i nije tako i da im se čini da sve te poslove rade i jedni i drugi pa ne razumiju zašto su poslovi ovdje odvojeni.

I ja sam tu stala.

Zadovoljna tonom, načinom, argumentima. Ipak smo se mi zadnjih tjedana bavili ženama u znanosti i proučavali biografije znanstvenica.

Iskreno, u muškom i ženskom kutku najviše me zažuljao glagol izumi svrstan u muški kutak.

Sjetila sam se svih tih žena koje su svoje izume svjesno pripisivale svojim muževima, očevima, braći… ne bi li bili priznati, koje su na fakultetima sjedile odvojeno od svojih kolega, koje su osporavane na različite načine.

I ja sam jednom bila izumiteljica.

U očima svojih đaka.

Prije nekoliko godina razgovarajući o liku učitelja u romanu Vlak u snijegu tražila sam od učenika da okarakteriziraju lik učitelja i da usporede lik i ulogu učitelja nekad i sad. Dobro su se snalazili u tome, hvalili njihova učitelja, a jednom se dječaku učinilo da možda, ipak, malo previše svi hvale tog učitelja pa je rekao:

„Naša je učiteljica sto puta bolja od tog njihova učitelja. Ona je čak izumila kartice za č i ć!“

Kartice za č i ć su jednostavan izum. Kada kažem kovač, djeca dignu karticu sa slovom Č, kada kažem sreća, okrenu na stranu gdje je napisano Ć; a kada kažem oblačić, vrte karticu da se vide obje strane.

Ja ću se i dalje baviti ovakvim izumima, roditelji neka nauče djecu zavezati tenisice i živjet ćemo sretno do kraja života.

https://www.skolskiportal.hr/kolumne/zavezi-mi-tenisice/