A sad on, Nikola... Dječak kojeg sretneš u autobusu kad ideš na posao, on sjedne pored tebe i tada počinje uobičajeni ritual njegovom kratkom izjavom: “MOŽE ZADATAK?“ A onda mu ti postaviš zadatak kojeg se sjećaš s nekog od proteklih državnih natjecanja iz matematike za uzrast dvije godine starije generacije od njegove i misliš kako će to sada biti zabavno jer on je još mali i ne zna da si mu zadao nešto što je jako, jako teško za nekoga njegovih godina. Međutim, za nekoliko si sekundi u šoku jer je nešto u njegovoj pametnoj  glavi, kao najbrži procesor na svijetu, obradilo podatke i ponudilo rješenje. Ti misliš: „Ili mu je netko šapnuo rješenje ili ima vlastiti internet i svoju neku vlastitu GOOGLE tražilicu i munjevito pretražuje podatke.“ Ljudi moji, to se već ponavlja na svakom mojem putovanju na posao da sam se sad, nakon četiri godine, navikao na tu nevjerojatnost.

Po tome ću ga pamtiti, a ne po činjenici da je u svakom području, kojeg se dotaknuo, dosegnuo onu najvišu razinu, ostvario impresivne rezultate i ponosno predstavljao našu školu. Znamo dobro to svi mi koji smo najviše osjetili njegovu mentalnu snagu: učiteljica Branka Škiljan, prof. Mirela Turk, profesorice Snježana Horvatić i Ivana Matić, prof. Karmen Tonšetić, prof Vjeko Jakopec i naravno, moja malenkost. E, ima još! Jer, uz sve to, on je i odličan sportaš i izvrstan nogometaš pa i njegova raska Ismeta Čerkez može biti ponosna na njega.

Doista, ne želim umanjiti postignuća svih ostalih učenika ove generacije jer mislim da je ova generacija bila izvrsna i potvrdila se kroz lijepa ostvarenja, ali vjerujem da ćete se svi vi, dragi osmaši, sve kolege koje su mu predavale ili ga barem poznavale složiti kako je baš Nikola Vujica učenik ove generacije.

DRAGI NIKOLA, BOGUMILAC TI SE ISKRENO ZAHVALJUJE I ŽELI TI PUNO USPJEHA U DALJNJEM ŠKOLOVANJU!

Božo Kosor, prof.