Sigurno vam se čini da je pošta jedno dosadno mjesto, osobito danas, kad se rijetko šalju pisma, čestitke i razglednice. Mislio bi čovjek da je pošta postala mjesto na kojem se samo nešto kupuje ili plaćaju računi. Možda danju i jeste tako. Ali noću... noću se pošta pretvara u tajnovito mjesto prepuno moći. Ozbiljno! Vjerujte mi! Tako su mi ispričali drugaši iz OŠ Bogumila Tonija, a oni vam nikad ne lažu. Noću u pošti nema ni poštara ni službenika, ali zato ima vrlo zanimljivih stvorenja, a to su vam, ni manje ni više, nego poštarski patuljci! Da, da, dobro ste čuli – poštarski patuljci! Oni vam noću razvrstavaju i slažu poštu, važu pakete, broje novac... Hm... Vidim da mi baš i ne vjerujete... 2. A, molim vas da dođete na pozornicu i pokažete svima da je istina što govorim!

-NASTUP 2. A

Nadam se da mi sada vjerujete i da možemo nastaviti s našom poštarskom bajkom. Kad poštarski patuljci završe sa svojim poslom, uvijek se malo i zabave. Najviše vole kartati, ali na vrlo neobičan način – umjesto karata koriste se pismima. Vrlo domišljato, zar ne? Da, da... A znate li vi – kad smo već kod pisama – koliko se u pošti tijekom godinu dana nakupi pisama bez adrese? Cijela hrpa! Takva pisma poštari ne mogu isporučiti pa ona ostaju u pošti i samo maštaju o mjestima u koja su trebala otputovati: u Zagreb, Varaždin, Vukovar, Split... ili pak u neke druge zemlje: u Irsku, Švicarsku, Njemačku i tko zna kamo još sve ne. 2. H, pokažite nam kako divno maštaju pisma bez adrese!

-NASTUP 2. H

Jednoga dana, u poštu, tu u Samoboru, stiglo je upravo jedno takvo pismo – pismo bez adrese. Došlo je ono u ruke poštaru, koji je osjetio da je pismo tako divno toplo da su u njemu sigurno zapisane iskrene riječi i da mora biti isporučeno. Pismo, naravno, nije otvarao – jer tuđa se pošta ne smije otvarati. No, sjetio se kako je jedne noći zaspao u pošti i vidio noću patuljke koji su pisma mogli pročitati bez da ih otvore. „To je to“, zaključio je naš poštar. „Potražit ću njihovu pomoć“. A dok je čekao da padne noć, nastavio je vrijedno obavljati svoj posao, kao i svaki pravi, vrijedni poštar. 2. B, vi znate sve o poštarima. Poučite i nas!

-NASTUP 2. B

Čim je pala noć, poštar je potražio pomoć poštarskih patuljaka. Jedan je patuljak stavio pismo na čelo i tako saznao što u pismu piše. A pisalo je ovako: „Najdraža moja Marice! Pišem ti da sam dobio odlično plaćen posao vozača. Molim te, vrati se u Hrvatsku da se vjenčamo. Siguran sam da ćeš i ti naći posao ovdje, a ako i ne nađeš, nema veze, ja ću se brinuti o tebi. Piši mi brzo voliš li me još uvijek. Tvoj vjerni Francek“ Ali... koji Francek? Koja Marica? Gdje Marica živi? Ništa od toga naš poštar nije znao, ali je odlučio naći Maricu. Nazvao je svoje prijatelje poštare u Njemačkoj, Austriji i Irskoj ostalim zemljama u koje su Hrvati obično odlazili da bi našli posao i tako su uskoro poštari po čitavoj Europi tražili Maricu. A u kojoj je zemlji Marica na kraju bila? 2. D, znate li možda vi?

-NASTUP 2. D

No, nažalost, nitko od njih nije pronašao Maricu. A onda je jednog jutra naš vrijedni poštar na putu prema poslu sreo jedan čudni automobil, koji je vozio tako sporo da je naš poštar pješke bio brži od njega. U njemu je ugledao jednog tužnog vozača za volanom i jednog isto tako tužnog gospodina na stražnjem sjedalu. Poštar je bio znatiželjan, pa je upitao gospodina zašto auto ide tako sporo. „Zato jer ga vozi vozač Francek koji je tužan jer mu njegova draga već godinu dana ne odgovara na pismo“, rekao je gospodin. „Francek! Vi ste Francek?“, upitao je poštar vozača. „Pa ja već godinu dana tražim vašu Maricu po cijeloj Europi jer Vi na pismo niste napisali adresu!“  O, kako su na te riječi živnuli i Francek, i gospodin, i auto kojim su se vozili. Život za Franceka nije bio više tako siv. Sad su i kućice pokraj kojih je prolazio bile ljepše, nekako veselije, toplije i živahnije. Kao da su i one zaplesale. 2. C, pokažite nam kako je to izgledalo!

-NASTUP 2. C

Tako je naš vrijedni poštar ušao u auto i zajedno s gospodinom i Francekom pošao preko granice. Marica je, naime, bila u Austriji. Radila je kao sobarica u hotelu jednog malog skijališta, koje je bilo tako daleko od grada da u njemu nije bilo signala za mobitel niti internet. Zato joj je Francek i pisao pismo. A kad je Marica ugledala Franceka, srce joj je zaigralo od radosti! Mislila je, naime, da je on više ne voli jer joj se nije javio godinu dana. Ubrzo je Marica saznala sve o nesretnom pismu bez adrese, ali nije se ljutila. Bila je presretna što ga vidi i što je nije prestao voljeti. 2. F i 2. M, pokažite nam kako je izgledao susret Marice i Franceka!

-NASTUP 2. F i 2. M

Sigurno pogađate kraj naše poštarske bajke: Francek je zaprosio Maricu, a ona je pristala udati se za njega. Spremila je svoje stvari i još istoga dana vratila se s njim u Hrvatsku. On joj je obećao da će se brinuti za nju, a ona je bila uvjerena u to da će i sama naći posao u Hrvatskoj. Srećom, Francek je radio baš u Samoboru, a ona je čula da se u Samoboru posel deli na f